I došao je taj dan...
probudila sam se..loše sam se osjećala,ali sam htjela otići do prozora..bilo je prekrasno to što sam vidjela..nebo puno bijelih oblaka,djeca trče niz ulicu,majke u kolicima šetaju svoju dječicu..bilo je to pravo proljeće..nisam mogla dugo stajati na nogama,pa sam se ponovno vratila u krevet..pozvala sam Loire..rekla mi je da će Jean zajedno s Mariette doći k nama..znala je kakvo je moje stanje,da mi se uskoro bliži kraj..i svaka minuta je presudna..majka i otac su uzeli slobodno,nisu se motali oko računala,ali opet nisu bili uz mene..bili su zatvoreni u radnoj sobi...tko zna što su radili..u tu sobu nitko osim njih ne smije ući..ja tu nikad nisam ni bila..cijeli će moj život proći a ja nisam ni kročila tamo..u vlastitoj kući...ma nema veze nije me to previše mučilo..nazvala sam Danijela..on je negdje pio..zabavljao se u ženskom društvu..odmah je prekinuo..zbilja me povrijedio..više nikad si to neću dopustiti..barem ne dok sam živa..onako bolesna uzela sam papir,napisala sam mu pismo..to pismo je bilo prepuno mojih emocija,i dobrih i loših,u kojem mu otkrivam sve..ama baš sve..rekla sam mu koliko ga volim,a s jedne strane toliko mrzim što je takav gad prema meni..što ga više ne zanima ništa..sve što sazna,sazna usput..jer je bio prisiljen..uzela sam kovertu i stavila pismo u nju..priložila sam mu još i svoju sliku,slikanu onaj dan kada sam bila izuzetno ženstvena,kada sam se šišala..to mu je trebala biti uspomena..na mene..Dala sam ju Loire..rekla sam joj da mu da to pismo kada ja više ne budem mogla..Pozvala sam Hanu..došla je do mene..rekla sam joj da si uzme neke moje haljine koje želi jer meni ionako neće trebati..sa suzama u očima,grabila je sve što je stigla...rekla sam joj da uzme sve..plakala je jer uskoro sve će to biti haljine jedne mrtve žene..došao je taj trenutak..strašno me zabolila glava,nisam više mogla..pred očima stvarale su ni se crne mrlje,nisam ništa vidjela..u tom trenutku spoznala sam što je biti slijep..počela sam se tresti..opet kao nekad..jako,nisam mogla prestati..bojala sam se..vid mi se napokon vratio nakon kojih 15-tak minuta...pred mnom su stajali..Loire,Hana,Jean,Mariette,mama,tata i još neka cura..podsjećala me na mene..doduše bila je ista kao i ja...samo sa plavom kosom..ista visina,iste proporcije..samo u nekako običnoj odjeći..suviše izlizana,iznošena..nisam mogla vjerovati..da imam dvojnika..mama mi je rekla da imam polusestru,i da je to ona..bila je godinu dana starija od mene..mama mi je rekla da je kad se oženila s mojim tatom,još uvijek bila u vezi..u vezi sa starom ljubavi..i dogodilo se..što se moralo dogoditi..rodila se ona..moj otac to ni nije znao,sve dok mu moja stara to više nije miogla kriti..nije htjela pobaciti,nije imala hrabrosti za to..moja polusestra zvala se Nicole..rekla sam majki kako bi sada htjela da ona zauzme moje mjesto u kući,da uzme sve moje stvari..da bude ono štio sam ja nekad bila..prišla mi je..počela je plakati.."Tek sam te upoznala seko,a već te gubim!"-rekla je..osjetila sam toplinu njezinih riječi..baš mi se svidjela..ja nisam više mogla..gubila sam kisik..nema mi spasa više..to je bilo to..moj kraj..moj završetak..nisam mislila da ću tako završiti..još sam jednom pogledala sve oko sebe i zaklopila oči..jednom zauvijek..otišla je..otišla ta mala curica Carmen i nikad se neće vratiti..ta cura u štiklama koja je najbolje nosila ono što nose svjetske face..koja je ljubila previše da bi tako umrla..bez jedne jedine riječi oprosta od njega...bez poljupca na onim mekim usnama koje su žudjele da budu ljubljene..no sad je sve propala..bilo je gotovo..Loire i moja polusestra su strašno plakale,nisu se mogle zaustaviti..Jean je u ruci imao bijelu ružu..položio ju je na mene..pustio je suzu..nije mogao..morao je zaplakati..sve te godine sada su nestale u jednom trenutku..čvrsto je zagrlio Mariette..nije još nju htio izgubiti..bilo bi to previše..ona je bila tužna,ali joj Jean nije dopustio plakati zbog djeteta..Hana,ona je stala tamo uz kut..gledala je kroz prozor..bilo joj je teško..izgubila je najbolju prijateljicu..Loire se sjetila pisma..željela je to odmah dati Danijelu..znala je gdje je bio..ušla je sva uplakana u kafić ljudi su je gledali..rekla mu je:"Sad ti je gotovo,otišla je,umrla ti je Carmen!"-dala mu je to pismo i otišla..nije razumio o čem se radi pa je pročitao..čitao je da sam već godinu dana bila bolesna,da sam otišla,i da me nema..srce mu je puklo..okrivio je sebe zbog moje smrti..otrčao je do moje kuće..tamo je ležao moje mrtvo tijelo..uzeo me u naručje..nije me prestajao ljubiti,grliti,sve što je mislio sada je i rekao..ali bilo je prekasno..nju više ništa nije moglo oživiti..mrzio je sebe zbog tog zabavljanja,zbog toga što nikad nije rekao što je osjećao,što je glumio facu..a eto što mu se to isplatilo..da jedna djevojka umre ne znajući koliko je voljena..
08.03.2007. u 19:37 | 6 Komentara | Print | # | ^Jos samo malo...
u proteklih mjeseci dogodilo se mnogo promjena..Jean je morao otići u Pariz..ali obećao je ponovno doći..kad mi bude najteže,najgore..a ima tu i jedna novost...On i Mariette su ponovno skupa..očekuju dijete..za pobačaj je već bilo prekasno kad je Mariette to saznala,pa je morala zadržati dijete..a Jean je stao uz nju..Njegova stara je imala u planu da ja u budućnosti očekujem njegovo dijete,ali jednostavno je shvatila da mi ne funkcioniramo na taj način..zadovoljila se s Mariette..postala joj je draga..a kako i ne bi kad će joj biti buduća snaha..no dobro,pređimo na ostalo...Hana je i dalje sama..i dalje razmišlja o Jeanu..i dalje ga voli..a to što će Mariette dobiti dijete u potpunosti ju je shrvalo..Danijel..On je sada s nekom curom Ivanom..tamo iz njegove ulice..ona nije baš onakav tip cure koju on traži ali šta je tu je..očito mu je zavrtila glavom..a ja..ja sam sama..u svojoj boli i tuzi povremenio se čujem s jednim dečkom..vidimo se samo ponekad jer on ima obveze a i ja često jednostavno ne mogu..prikovana sam uz krevet..tako da vrijeme prolazi..ponekad se sjetim Danijela..sjetim se tih lijepih trenutaka,te strasti koju,znam,više nikada u životu neću imati..no nažalost šta je tu je..rane su mi se proširile od desnog uha prema sredini..praktički više ne mogu izaći iz kuće bez kape..na sreću lijepo mi stoji...ali to meni više nije bitno...nije me briga kako izgledam,kako postupam,hoće li me ko zvati..jednostavno razmišljam na što sam potrošila život..da u biti nema dobre stvari..osim možda Danijela..kada se toga sjetim još jače zaplačem..odlučila sam ga nazvati..javio mi se..rekla sam mu da dođe kod mene..pristao je..došao je u dogovoreno vrijeme..Loire ga je usmjerila prema mojoj sobi..ja sam ležala okrenuta prema zidu..gledala sam u prazno..sjeo je na krevet pokraj mene..a tad me vidio..nije vidio one rane o glavi,samo me gledao u oči i pitao me:"Zašto plačeš malena?"odgovorila sam mu,da sam malo tužna..i da se ne obazire na rane,to mi je od alergije..uvjerila sam ga u to..primio me za ruku..kao da sam osjećala da je predposljednji put kraj mene..osjetio je kako mi ruka drhti..pogladio me po kosi..pitala sam ga za Ivanu..rekao je da mu je dobro u vezi,a ja nisam mogla skriti suze..jer voljela sam ga..a ta ljubav se ne može uništiti tek tako..kao da je osjetio da me to muči..rekao je -ti se ne moraš brinuti,ti si jedina cura za sada s kojom sam uspio stupiti u vezu i to toliko dugo..pitala sam ga koliko mu ona znači..morala sam znati..rekla sam da mi kaže istinu koliko god bolna ona bila...primio me za ruku i izvukao iz kreveta..bila sam još u spavaćici..poljubio me..rekao je..sad valjda vidiš koliko mi značiš ti a koliko ona..laknulo mi je..rekla sam mu da mi ispuni želju..rekla sam da me ljubi ,da vodi ljubav samnom kao nikad..bio je nevjerojatno nježan..savršen..ostao je ležati samnom na krevetu..moja želja da ćemo nas dvoje nekada tu skupa spavati,ostvarila se...ležala sam mu na prstima..podigla sam glavu prema njemu i rekla:"zapamti me ovakvu kakva sad jesam i obećaj mi da me nikada,ali baš nikada nećeš zaboraviti"..obećao je..znala sam da će to i ostvariti..bio je dečko,ali za razliku od ostalih imao je srce,barem za mene...dao mi je narukvicu...skinuo ju je sa ruke..tada je otišao..ja sam izašla iz sobe..na terasu..gledala sam u nebo..ono je bilo mutno..ništa se nije vidjelo..kao da će sutra biti smak svijeta,kao da sve završava..sada sam bila sretna..znala sam što me uskoro čeka,no barem sam ostvarila svoju misiju na ovom svijetu..našla sam izabranika svog srca..otišla sam majki u sobu..nikada to nisam napravila..ona je pisala nešto na računala..i naravno odbila moj pokušaj komuniciranja s njom..nema veze-mislila sam u sebi...nadam se da ćeš biti sretna bez mene kad ti odem,onda te neće imati tko uznemiravati dok radiš..no,kao da je osjetila ono što sam mislila..zaustavila me..posjela me u krilo...rekla mi je -"Volim te mala moja"..samo sam ju zagrlila..vratila sam se natrag u sobu..nisam više mogla izdržati..dan je bio prenaporan...
03.03.2007. u 22:45 | 6 Komentara | Print | # | ^uskoro dolazi vrijeme rastanka..
Nakon burne noći,Hana i Jean su se spustili na doručak..Hana je izgledala kao ruža koja se tek sada rascvjetala..dobila svoj pravi smisao...pa naravno kako i ne bi,bio joj je prvi put..Jean je to sve shvaćao kao svaki dečko od 21 god..nije se previše zamarao osjećajima...nakon jela,odlučili smo se malo prošetati..krenuli smo prema parku..osjećala sam se kao da im držim svijeću,budući da su se cijelo vrijeme dirkali,ljubili..nisam znala što sve ne...u parku su bili dečki i Danijel...on je pušio kao obično..pogledao me i namignuo..uskoro mi je prišao..poljubio me..rekao mi je-"kad izlazimo sljedeći put?"...rekla sam-"ajmo odmah!" on se složio..išli su i Hana i Jean s nama..Jean se sprijateljio s Danijelom..postali su si super,nerazdvojni..kao dva brata koja su se srela nakon mnogo godina..bila sam sretna zbog toga...željela sam s jedne strane da čujem što Danijel misli o meni ako se povjeri Jeanu,a s druge strane htjela sam da Jean ima nekog s kim bi se družio ovdje..daleko izvan njegovog prekrasnog Pariza..tada je došao do mene..primili smo se za ruku..postali smo cura i dečko..predivno je bilo..predivno je bilo djeliti nezaboravnih skoro 6 mjeseci s njim..opet bi to ponovila...zato što mislim i dalje da je najbolji dečko s kojim sam bila,prvi kojem sam se u potpunosti predala..sumljam da on ovo sve zna..ali imao je posebno mjesto u mom životu,u mom srcu..i dalje će imati..jer prvi se nikada ne zaboravlja..mislim da sam ja jedina cura koja ga je toliko voljela,bila spremna učiniti sve za njega,pa vjerovali ili ne,žrtvovati vlastiti život..toliko mi je značio....u kulminaciji naše veze napisala sam mu pjesmu,dan poslije njegovog rođendana 2.6.nikad mu nisam rekla..ali sada sam je odlučila priložiti:
Za tebe...
Ne znam kako da ti riječima opišem
Ono što osjećam.
Najlakše mi je reći VOLIM TE!
Volim te zato što me voliš,
Volim te zato što me slušaš
Jer me tješiš
I nasmijavaš.
Volim te zato što ti vjerujem.
Naučio me voljeti,
Naučio si me živjeti
I zato te isto jako volim.
Volim tvoje oči što me gledaju
Ruke koje me grle
Usne koje me ljube.
Volim tebe jer me voliš
Ti si mi sve
Jer pokazao si mi sreću,
pokazao mi ljubav
i pokazao mi život
koji od tada živim samo za tebe!
Volim te ... Carmen
nisam se još dugo mogla oporaviti od našeg prekida..padala sam u nesvjest,na svaku vijest o njemu koja bi me povrijedila..Jednom sam skoro umrla..Bila sam s Hanom na Pagu..dobila sam mengu..no nema veze,otišle smo na plažu.."barem ću se sunčati"-mislila sam..nije prošlo ni pet minuta otkad smo stigle na plažu i već mi je bilo slabo..moje noge više nisu mogle držati moje tijelo..gubila sam ravnotežu..nisam mogla više biti dolje..a i sunce je bilo jako..krenula sam..Hana je iz vode potrčala za mnom..kako nam je apartman bio na uzbrdici,trebalo je uložti snage da se dođe do njega...snage koju više nisam imala..pala sam..Hana je počela plakati..nije znala što je..oči su mi se počele prevrtati..pala sam u nesvjest..kad sam došla do sebe bila sam već u autu od Haninih staraca..vodili su me u bolnicu..nisam mogla ni pričati..toliko sam se tresla..svaki moj pokušaj izazivao bi gubljenje zraka,što je bilo još gore..Hana je još plakala..Tada sam vidjela koliko me voli..nikad joj to neću zaboraviti..kad smo došli na hitnu odmah su me stavili na infuziju i takve stvari..Hana me uspjela razveseliti..nazvala je Danijela..iako su mi suze išle sto sam skoro izgubila život,sada sam bila sretna što mi je barem uzvratio poziv..
još se puno toga poslije desilo..no neke stvari ću rađe zadržati..ipak su mi previše drage,da ih otkrijem..
sada nakon što je prošla godina dana što smo počeli našu vezu sve izgleda drugačije..već su se počele nizati rane s moje desne strane glave..sve me boli..nemam više srodnu dušu,a i svaki ponovni pokušaj da je nađem završio bi neuspješno..Danijel i ja sada smo prijatelji,možda malo više od tog..imamo jedan dogovor (Hvala Bogu!)..često boravimo zajedno skupa vani..vozimo se u Jeanovom autu često ne progovoreći ni riječi..a svaki pokušaj nekakvog razgovora završio bi nakon otprilike 5 sekundi..žalosno je što je tako..žalosno je da od te velike ljubavi koju smo osjećali jedan za drugog sada više nema ništa..meni je on i dalje drag,ali ne znam za neke više emocije..možda su se malo povukle..možda bi ih samo mali pokušaj uspio ponovno vratiti..i dalje stojim iza svojih riječi,samo teško je to reći osobi u oči..teško je pogledati te kestenjaste oči i reći mu za sve..bojiš se pokušaja odbijanja,a samo želiš da budete dobri..da budete na nekoj prijateljskoj razini..isto kao s drugim ljudima..no ne znam je li to uopće moguće..veže nas osjećaj strasti kada nam se pogledi sretnu..ali često se i oni sklanjaju u stranu kako onaj drugi ne bi ništa primjetio..Jean je već odavno otišao u Pariz,nedostajao mu je ..a i Mariette..šteta,ostala sam sama..ponovno..Hanu više ni ne vidim,rijetko koji put..nitko ne zove na telefon..ostala sam sama a tako bolesna..on to i dalje ne zna..
..propalo je ..sve
zaustavio mi je dah..vratila sam se kući..sva sretna probudila sam Loire..bilo je već kasno..iza ponoći..ispričala sam joj što se dogodilo..postala sam žena-rekla sam joj...ja ga volim,volim,volim..nisam znala što više reći..bila sam prepuna emocija..svladale su me..ali naželost dogodila se jedna stvar..vrata Loirinine sobe nisu bila zatvorena..Mama,koja me začudo htjela pozdraviti prije ulaska u krevet čula je razgovor..sve..poludjela je..počela je paljbu na mene..kako sam ja,njena mala djevojčica njoj to mogla napraviti?tako mlada?i još s Danijelom?u njenim riječima osjećao se prezir,po prvi puta osjetila sam kao da me se odriče..odlazi iz ove kuće..rekla je..istrčala sam niz stube..sva uplakana izletila sam van..nisam ni znala gdje idem..samo sam znala da negdje moram ići..negdje daleko..što dalje od nje..njezine riječi zapravo su me toliko pogodile da sam u biti shvatila da djelomično ima pravo..da sam možda premlada za takvo nešto..ali nije mi jasno,zašto je to dira,pa nikad nije ni marila za mene..šetala sam cijelu noć..pred jutro otišla sam u kafić..hvala Bogu imala sam novaca dovoljno..popila sam kavu..sama..izmrcvarena kao nikada do sad..nisam ni jela..hranila me bol..bol što me majka odbacila..nisam trebala ništa više..nakon toga otišla sam u park..glasno sam plakala..ljudi su se okretali prema meni..uopće me nije bilo briga..a tad mi je došao on..visoki muškarac,odjeven u smoking..pomalo mršav...izgledao je dosta privlačno..činio mi se poznat..da to je odvjetnik mojih roditelja..zvali su ga Žak..nikad nisam doduše ja razgovarala s njim nasamo jer činio mi se previše inteligentan,previše otmjen da bi se zamarao s djetetom kao što sam ja..pitao me što tu radim..ispričala sam mu događaj..rekla sam kako me mama izbacila,ali bilo mi je neugodno priznati mu baš sve..zagrlio me..to je baš ono što sam u tom trenutku trebala..jedan zagrljaj..osjetiti nekoga uza sebe..onda je otišao..zazvonio mi je mobitel..bio je Jean..zvao me iz moje kuće i rekao da bi me htio vidjeti..rekao je da je moja mama poslala vozača po mene..znala sam ja svoju staru..ona je toliko htjela da Jean uđe u našu obitelj da je spremna na sve kako bi se to ostvarilo..pa čak i privremeno zaboraviti ovo..no dobro,odlučila sam i ja igrati njenu igru..ušla sam u auto koji me čekao..pred ulaznim vratima čekao me Jean..odmah mi je prišao u zagrljaj i poljubio me..u lice,naravno..oboje smo ušli..primjetio je moju iscrpljenost i rekao da se moram prvo otići dobro odmoriti i istuširati,i onda večerati..to sam i učinila..za večerom je stara cijelo vrijeme doslovce plesala oko Jeana,a ja sam razgovarala s Hanom koja je došla taman prije večere..stara mi se toliko trudila oko Jeana da me on u jednom trenutku pogledao i rekao:"Tvoja stara je fakat luda!"-znala sam to..ja sam to najbolje znala..tada smo otišli u sobu..otpratila sam Jeana u njegovu,a Hanu u njezinu sobu..htjela sam ih ostaviti da se odmore..no ubrzo nakon što sam legla čula sam korake..Hana i Jean su bili skupa..ušli su u moju sobu..napravila sam se da spavam jer nisam bila raspoložena za njihovu zezanciju..oni su pričali dugo u noć,ne znam što su sve radili ali sam sigurna da je bilo zanimljivo.. :)
01.03.2007. u 21:59 | 2 Komentara | Print | # | ^To je ono pravo!!sada znam..
Došao je taj dan..napokon sam mogla izvaditi onaj muški sat iz ormara i dati ga nekome..nekome ko je meni poseban..a to je on za mene i bio...probudila sam se relativno rano tako da sam odmah obavila dva poziva...nazvala sam Jeana..je da on inače spava dugo,ali nema veze..riskirala sam..iznenadila sam se kad mi je javio da dolazi u Hrvatsku,u Karlovac..naime,jedino sam njemu rekla za svoju bolest..želio je što više vremena provesti samnom...rekao je da sutra kreće iz Pariza..ta me vijest toliko obradovala da sam odlučila sama urediti onu gostinjsku sobu za njega..staviti sitnice za njega..jer ja sam to znala..znala sam što on misli i osjeća..ipak smo proveli toliko vremena skupa,pa bi bilo glupo od mene da to ne znam..kad sam završila s tim,nazvala sam Hanu..dobru staru frendicu..odlučile smo proći na kavu...odjenula sam se onako ležerno,jer nisam odmah ujutro pokazat svoje čari..ostavila sam to za navečer..za rođendan..Hana se jako obradovala kad sam joj rekla da Jean dolazi k meni..odlučila sam joj pomoći s njim pa sam joj rekla da par dana prespava kod mene..ona je naravno pristala...došla sam doma...počela sam se spremati..željela sam biti nešto glamurozno,ali opet s dozom seksipilnosti u sebi...obula sam visoke crvene potpetice,bijeli šos do koljena sa nekim crvenim cvjetovima i naravno bijelu majcu..nešto lepršavo..a i bijelo mi je dobro stajalo jer je isticalo moju preplanulu put...krenula sam,bez okljevanja..došla sam k njemu..svi su već bili tamo..doduše ja sam tamo samo znala Hanu..on me je pitao što radim tu..onako hladno,grubo je to rekao..pregrmila sam to i rekla dal možemo razgovarat..otišli smo u kuhinju..tamo smo se svađali..jako..u vezi onog pisma..no kad je došlo do kulminacije,grubo me primio,počeo onako nasilnički ljubiti i gristi..i ja sam njega tako..to je ono..ljubiti poslije svađe je najslađe!bacio me na krevet..sav uspuhan počeo je skidati odjeću s mene..sad i da sam htjela prestati,nisam mogla,bilo je prekasno..bili smo isprepleteni tijelima..to je zaista predivan osjećaj..pogotovo ako to prvi put napraviš s voljenom osobom..a ja sam tako..oči su mi se počele cakliti,bila sam najsretnija djevojka na svijetu..dala sam mu dokaz da sam bila samo njegova..ona crvena mrlja na plahti govorila mu je sve..bilo mu je drago..nije to skrivao..rekao je da sam sad njegova i ničija..i bila sam..prvi put otkrila sam pravu ljubav,prvi put nakon niza neuspješnih pokušaja,rekla sam si-to je to...
28.02.2007. u 23:13 | 2 Komentara | Print | # | ^Kobna vijest
probudila sam se u bolničkoj sobi..zatvorena u četiri zida..pogledala sam se u ogledalo..bila sam sva blijeda,ali još uvijek se u meni osjećao onaj mladenački bunt i želja za životom..izašla sam na hodnik.htjela sam vidjeti jel mi tko došao u posjet...al nikog nema..samo hladni hodnici na kojima stoji jedna obična 15-stogodišnjakinja,tražeći najnormalniju stvar na svijetu..svoje roditelje..ali njih nije bilo..tko zna možda me se nisu ni sjetili...onako tužna primila sam kvaku..no odlučila sam pogledati..krajičkom oka spazila sam nju..sijedu i pomalo mršavu staricu kako uplakano gleda u prazno..Loire-rekla sam..da to je bila ona..potrčala sam joj u zagrljaj..počele smo plakati..rekla sam joj što je uzrok svemu..ono pismo koje je netko sastavio želeći mi napakostiti..ali je Danijela iskreno volim,i nikad ga ne bi povrijedila..rađe bi da se meni nešto dogodi nego njemu..znala sam da će njegovi prijatelji povjerovati u tu priču u pismu,uvjeravajući ga da sam ja jedna obična..fufa..ne znaju,da svaki moj pokret,svaki moj pogled upućen njemu sadržava puno ljubavi i želje..nadam se da će jednog dana istina stići na vidjelo..no tad je došao onaj nezgodan trenutak..doktor je nosio bijele papire prema nama..bili su to nalazi pretraga..rekao je-sve će se to rješiti današnja medicina je daleko dogurala..nije mi bilo jasno pa sam pogledala..Bože,pa ja umirem! odlazim zauvijek...pitala sam ga koliko mi još preostaje..rekao je max. godinu dana..lice mi je poprimilo neku čudnu boju..sva sam bila u čudu..godina dana..godina dana jedne 15-stogodišnje djevojčice..pa svi moji snovi pali su u vodu..misao da ću jednog dana postati majka,neće se ostvariti...neću biti ničija žena..neću voziti auto...neću probati toliko toga..misao na to me plašila..otišle smo doma..sva izbezumljena otišla sam u svoju sobu..navukla sam zastore,zatvorila se..željela sam biti sama..patiti sama..osjećala sam da će mi srce puknuti..držala sam mobitel u ruci i htjela ga nazvati..ali nije bilo smisla..znala sam da je dobio pismo i da će povjerovat u to pa će vjerojatno misliti da je ovo sve moja smicalica kako da se opravdam..ali nažalost nije..Matija mi je doskočio na krevet..gledao me..suosjećao je samnom..zagrlila sam mekanu pudlastu vrećicu,kako ga ja zovem još,i nastavila plakati..no onda sam shvatila da sve to plakanje nema smisla..uzela sam rokovnik..nazvala neke najbolje doktore u Parizu,obišla sve web stranice o mojoj bolesti..ali spasa nigdje..počela sam razmišljati da će medicina zbilja napredovati u ovih godinu dana i da ću ponovno živjeti,ponovno disati i uživati kao do sada..ali što sam ja jedna mala djevojčica skrivila?nije mi bilo jasno..samo sam htjela da me neko voli,da i ja osjetim tu ljubav koju mi nitko do sada nije pružio..pa ni vlastiti roditelji...neću više..dosta je-rekla sam si..dosta više tih crnih misli i uživaj,sad šta je tu je..odlučila sam zaspati..sutra me čeka velik dan..Danijelu je rođendan...
27.02.2007. u 13:15 | 4 Komentara | Print | # | ^Nesvjestica...
Jedanaest je sati...došla sam iz šetnje s Danijelom tj.bolje rečeno iz Papasa...bilo mi je fenomenalno..našli smo se obližnjem raskrižju..bio je prekrasan..nosio je nekakvu smeđu kapu kakvu nose moji prijatelji u Parizu..cigareta je naravno bila u ruci...ja sam malo kasnila..tak mi je sluškinja rekla (kad već neće mama!) da inače cure trebaju malo kasniti na ovakve sastanke..Loire mi je ispeglala novu haljinicu nekakvu bijelu...lijepo me uredila,a sveže ošišana kosa još uvijek mi je pravila dojam sexi djevojke..našli smo se..prvih par minuta nismo ništa izustili..jednostavno smo bili u čudu vjerojatno kako se sve to zbilo..onda je rekao:"Ti si svakim danom sve ljepša i ljepša!" ...ja sam se samo nasmijala i naravno njega pohvalila..došli smo u Papas..nikad nisam bila prije u takvom lokalu..to je bar taman za ovakve sastančiće,prepun ljubavnih parova koji se ljube na sve strane..konobari su nas srdačno pozdravili i uslužili..tada smo počeli sa spikom..počeli smo priču o današnjem danu da bi nakraju završili s Anom..tada je otišao na Wc..vratio se nakon par minuta i rekao mi kako je sve rješeno..nisam ni uspjela pitati o čemu se radi a već me je strasno poljubio..nisam htjela prekidati romantičan trenutak pa sam to ostavila za kasnije...otišli smo iz Papasa prema doma..ne odmah direkt naravno...sjeli smo na klupu..rekao je da imam nešto u sebi što me čini posebno..ja sam to isto mislila za njega..samo nisam znala kako mu to reći..to priznati..činilo mi se malo prerano..ali opet znala sam da ću uskoro morati natrag u Pariz i da trebam uživati ovo malo vremena što mi preostaje tu sa njim..prekinuo je sa Anom..nisam znala kako bi se osjećala,ali ohrabrio me rekavši da ja nisam nimalo kriva za to i da se to jednostavno moralo dogoditi..i upravo tada skinuo je nekakav zlatni prsten s njegove ruke i stavio mi ga...ti zauzimaš posebno mjesto u mom životu-izustio je..tada mi je priznao da je još prije kad sam znala dolaziti u Karlovac mene potajno motrio i da sam mu se sviđala više od ostalih djevojaka..nisam odmah pala na tu foru,ali dao mi je prsten,to opet nešto znači..ma to će mi Loire pomoći dokučiti-mislila sam...naš susret bližio se kraju..otpratio me do kuće..te njegove kestenjaste oči još su dugo,dugo ostale urezane u mom sjećanju...sva sretna,otišla sam u sobu i zgrabila telefon..nazvala sam Jeana...nisam mu ni dala da išta reče dok ja ne ispričam doživljaj...onda mi je rekao da slušam..netko je poslao pismo Danijelu da sam spavala s Jeanom..poslao ga je u Karlovac,uvjeravao me..to će mu biti isporučeno sutra..kroz glavu mi je jednostavno prošla slika kako ga nikad neću više moći zagrliti,osjetiti njegove tople usne na svojima...netko mi je odlučio gadno napakostiti,nadala sam se jedino da Danijel u to neće povjerovati..ali nisam se mogla oduprijeti nemilom osjećaju straha...pala sam u nesvjest....
26.02.2007. u 23:05 | 1 Komentara | Print | # | ^ja ljubim!!!
jutro je..probudila sam se s nekom posebrom vedrinom,svježinom..sve one lose stvari koje su mi se događale sad su se činile kao jedna kap u moru..osjećala sam se zaljubljeno..počela sam pjevušiti ljubavne pjesme što inače nikad ne činim..svaka moja radnja izazivala je nešto nepoznato do sada,nešto potpuno strano..obuka sam se i odlučila pomoći svojoj sluškinji Loire..ponudila sam se da odem u kupnju..obukla sam haljinu koju je moja stara dobila na tjednu mode u Parizu...željela sam zablistati,ali sva ta odjeća bila je premalena u odnosu na sjaj koji je izvirao iz mojih nebeskoplavih očiju...prije odlaska u kupnju nazvala sam Jeana..obećala sam mu se javljat svaki dan..ne znam zašto ali osjećam da s njim mogu razgovarati o ovakvim stvarima..doživljavala sam ga kao brata kojeg nikada nisam imala...dao mi je par savjeta ali opet bilo mi ga je žao..dok je to govorio u glasu mu se osjećala tuga..tuga što me nema..malo sam ga obradovala pitavši ga za Mariette..i tad sam morala ići..otišla sam u kupnju..svi su me gledali,i poznati i nepoznati...valjda sam bila strankinja u vlastitom gradu!prodavačica mi je prokomentirala haljinu i rekla da imam dobar ukus..to je bio dodatni plus ovom danu..preko puta trgovine bio je frizerski salon..budući da svaki dan imam privatnu frizerku doma,danas sam odlučila uzeti nešto novo..ušla sam u frizerski i susrela nju,Anu..stala je kao ukopana..prvo me je odmjerila od glave do pete i stala na Pradinim cipelama..rekla je:"Bok!Nisam znala da si se vratila,baš si zgodna danas" na te njezine riječi nasmijala sam sam se onak kako me mama naučila kad se moram smijat nečemu sto mi ne paše..rekla sam frizerki da mi napravi nešto šik..i počela je..moja predivna duga kosa lagano je počela nestajati..sada je to bila nova Carmen..s kratko ošišanom kosom kakvu je željela a nije se usudila tražiti od svoje frizerke..napokon sam se osjećala starije..kao da mi je 17..moje lice došlo je do izražaja,a i moje grudi činile su se veće nego ikad..do sada su bile skrivene iza te duge,duge kose..s oduševljenjem sam se zahvalila frizerki,ostavila joj poveću napojnicu i izašla van..Ana je to sve promatrala i kiselo se smijala..meni to nije smetalo,jer se nisam željela zamarati s takvim osobama..otišla sam doma..sluškinja je bila poludjela od brige,ali se obradovala kad je vidjela Carmen onako ženstvenu,s visokim potpeticama kako korača prema njoj.."Prekrasna si "-rekla mi je..nešto sam na brzinu pojela i otišla u wellness..nisam željela koristiti naš bazen doma,jer tamo bi bila sama..uzela sam Matiju da mi ne bude dosadno..došla sam na bazen..stavila sam sunčane,obukla Valentinov novi kupaći koji mi je poklonio za rođendan i krenula..iznajmila sam si ležajku,naručila martini..i uživala..prošla su sat vremena i spremila sam se doma..vozač je već došao..pričekala sam Matiju..Ajme kojeg li iznenađenja..vidjela sam Hanu..ona vam je,bila kod mene u Parizu i zaljubila se..u Jeana..a on naravno nije želio propustiti jednu slatku hrvaticu i što je najbolje moju frendicu..rekla sam joj da moram ić al smo se dogovorile da ćemo sutra otić skupa u šetnju..otišla sam..na putu do doma,srela sam Danijela..Ovaj put se nisam uplašila..uspravila sam se u autu i vidio me..on je išao s dečkima haklat na obližnje igralište..rekla sam vozaču da stane..izašla sam van..bila sam još u kupaćem a njegovi prijatelji stali su mi davati komentare..rekao je da sam seksi i da bi mogla poći sutra s njim u obližnji kafić Papas..majka me inače nije puštala u kafiće,ali ću je lijepo zamolit da me pusti..namignuo mi je ..sjela sam natrag u auto..
26.02.2007. u 12:50 | 5 Komentara | Print | # | ^dolazak
evo me...stara mi je rekla da je dobila 15 dana odmora i da ćemo to provesti u Karlovcu...odmah sam se spremila i vozač me odvezao u zračnu luku..mama je htjela da se prije puta vidim sa Jeanom..ajde,pristala sam na to..dala sam mu par pusica u lice i krenula u avion..sjela sam se do prozora da se još osvrnem na ovaj surovi grad..ali vidjela sam nešto zanimljivo..došla je Mariette(Jeanova bivša cura)...zbilja je prekrasna..poluduga plava kosa,mršava,visoka i što je najbolje još mi je i frendica...ali koliko poznajem Jeana(a poznam ga poprilično dobro) taj susret mu još uvijek puno znači..i krenuli smo...napokon..odlučila sam zadrijemati..u glavi mi je bila slika Danijela koji dolazi k meni doma...iznenadio me,jer sam zapravo bila sama doma..on je to znao jer je bio u dosluhu s mojom sluškinjom..obradovao me kao nikada do sada...ušao je u moju sobu,spustio zastore i..uh,evo nas u Zg-u..kako je brzo prošlo..na zračnoj luci me dočekao moj tata koji je 2 dana prije nas došao...za manje od sata bili smo u Karlovcu..nazalost onaj kog sam tražila nije bio tamo..Čula sam da ima neku curu..to me je opet na neki način zaintieresiralo,jer željela sam vidjeti jesam li ja još u njegovom srcu..pripada li mi on...dala sam torbu sluškinji i otišla u šetnjicu..moji mi doduše nisu dali da idem ali ja sam se iskrala kroz prozor i izašla van..odlučila sam prošetati do njegove kuće..Danijel je stajao tamo..bio je u dvorištu i razgovarao na mobitel,a cigareta mu je naravno bila u ruci..nisam znala što da radim,da li da odem ili mu se javim..odlučila sam da odem..ali nažalost,primjetio me..okrenula sam se i pogledi su nam se ponovno sreli..kao nekada..njegove prodorne smeđe oči navele su me da drhtim...on me je primio za ruku i osjetio ono što i ja..cigareta je jednostavno ispala iz njegovih usana...osjećala sam se njegova,potpuno njegova...bojala sam se takvog osjećaja jer nisam željela nikome priznati što je tu kad ni sama nisam znala,a nisam ni znala osjeća li on to "nešto" što i ja...nažalost sjetila sam se još nečega..on ima curu Anu..znala sam ja prije da je on ženskar i frajer da je imao pol Karlovca ali to mi nije smetalo sve dok je samnom,dok dijeli ove rijetke trenutke koje mogu provesti s njim..spomenula sam mu Anu..razgovarali smo o njoj ali iz njegovih radnji i govora zaključila sam da to nije ono pravo..možda ni ja sama ne znam,pa tek mi je 15 ali nas dvoje činilo se kao da smo jedno..morala sam otići..tek što sam se okrenula primio me za ruku i naglo okrenuo prema sebi..njegove usne su se priljubile uz moje i dugo očekivani trenutak napokon je došao..inače sam sramežljiva dosta što se tiče tih stvari,pa sam jednostavno zbrisala...ušla sam u sobu i hvala Bogu,nitko nije ništa primjetio..samo sam se legla na krevet maštajući da ćemo jednog dana nas dvoje tu zajedno spavati...
25.02.2007. u 15:03 | 4 Komentara | Print | # | ^pozdrav!!!
Tek mi je 15...znam da sam relativno mlada,ali za razliku od svojih vršnjaka izgrađena sam ličnost..proputovala sam svijet,dobila nova iskustva...Trenutačno živim u Parizu..mama mi je dizajnerica,tata producent..nemam braće ni sestara ali imam njega..malog Matiju kojeg mi je poklonio moj prijatelj (simpatija!)za rođendan kad sam još bila u rodnom gradu..ovakav život kakav ja vodim vjerojatno bi se svima vama na prvi pogled svidio,ali da ste u toj koži punih 15 god. promijenili bi mišljenje...družim se s poznatim facama koji su otprilike 20 god.stariji od mene budući da me moja mama stalno vodi na te neke domjenke..želi me nagovoriti da se družim s Jeanom..on je sin jednog od najmoćnijih ljudi u Parizu..nažalost,njemu se ja sviđam ali on je u mojim očima samo prijatelj..moja prava ljubav je kilometrima daleko,u gradu na četiri rijeke,ali ja ga relativno slabo posjećujem jer dolazim svaka 3 mjeseca..zove se Danijel...volimo se zezati i kao da mi se čini da me on jedini razumije u ovom "mom" svijetu....joj,moram ići zove me sluškinja da se idem spremat..znate ovaj tjedan je glavna modna pozornica Pariz..pa ja kao kćer uglednih ljudi moram zasjati u punom svijetlu..a te kremice,ti parfemi sve to nabacaju na mene,čini mi se kao da sam lutkica koja jedva čeka da izađe iz sve te prividne ljepote..idem,ljudi oko mene su počeli histerizirati,treba to sve biti na mjestu...pozdravljam vas i čujemo se uskoro..
24.02.2007. u 16:15 | 0 Komentara | Print | # | ^
